Donosimo Vam seminar profesorice Marije Paradžik na temu  "Utjecaj okolinskih čimbenika na izdržljivost kod odbojkaša na pijesku". Zahvaljujemo se profesorici što nam je ustupila ovako vrijedan rad.

7. GODIŠNJA MEĐUNARODNA KONFERENCIJA „KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA 2009"  
s glavnom temom „Trening izdržljivosti"

Utjecaj okolinskih čimbenika na izdržljivost kod odbojkaša na pijesku

Autor: Marija Paradžik, prof.

1. UVOD

Odbojka na pijesku (beach volleyball) je uzbudljiva, atraktivna i zabavna sportska igra koja se igra pod vrlo zahtjevnim uvjetima okoline. Budući da u odbojci na pijesku svaku momčad tvore samo dva igrača, sportaši su prisiljeni provesti kontinuirane akcije pod visokom temperaturom i relativno velikom vlažnosti zraka više sati dnevno, jer je sport strukturiran tako da se igraju i do 3 utakmice na dan s malim intervalima odmora između njih i tako nekoliko dana za redom.

Dugotrajna  izloženost igrača na suncu i visokim temperaturama vrlo su važan čimbenik koji povećavaju rizik za pojavu dehidracije organizma i termička naprezanja koja neminovno utječu na izdržljivost sportaša. Takvi specifični čimbenici u kojima se odvija odbojka na pijesku, nedvojbeno ukazuje na činjenicu da o njima uvelike ovisi uspješnost cjelokupne sportske pripreme. Stoga je dobro poznavanje i razumijevanje svih fizioloških zahtjeva i njegova funkcioniranja pri napornim tjelesnim aktivnostima u ekstremnim uvjetima od iznimne važnosti za konačni ishod sportske izvedbe. Ovim radom želi se ukazati na upravo taj segment u sportskoj pripremi kojem se obično posvećuje malo pažnje iz razloga što se malo sportova, uključujući i odbojku na pijesku, izvodi u ekstremnim vanjskim uvjetima.


2. FIZIOLOŠKE KARAKTERISTIKE IGRE ODBOJKE NA PIJESKU

Odbojka na pijesku, kao i dvoranska odbojka, zahtijeva aktivnosti u kratkom trajanju s ekstremno visokom izlaznom snagom (Scates & Linn, 2003.). Osim toga, igra na pijesku povećava iskorištavanje energije u odnosu na krutu podlogu u dvoranskoj odbojci (Zamparo, Perini, Orizio, Sacher, Ferretti, 1992). Frekvencija srca često dostiže visoke razine posebno kod netreniranih sportaša. Ove karakteristike čine odbojku na pijesku sportom s povećanim zahtjevima za anaerobni i aerobni kapacitet (Ferretti i Zeppill, 1987).

Anaerobni kapacitet i snaga čine temeljnu karakteristiku u odbojci. Tijekom igre energetske potrebe se gotovo isključivo dobivaju iz anaerobno alaktatnog izvora energije, odnosno do iscrpljenja adenozintrifosfata (ATP) i kreatin-fosfata (CP) iz mišića. Naime, aktivna faza rijetko prelazi 8-10 sekundi tako da je potreba za anaerobno glikolitičkim izvorom energije vezana samo za povećane zahtjeve kroz više faza u trajanju od 3-4 uzastopna napada i uspješne obrane. To objašnjava zašto vrijednost laktata u krvi kod nalaza različitih istraživača mjerenih odmah nakon utakmice ili seta rijetko prelazi 2mmol/L ( Feretti i Zeppill).

Aerobni energetski sustav se temelji na oksidaciji ADP i ATP kroz potpuno sagorijevanje ugljikohidrata (aerobna glikoliza) ili slobodnih masnih kiselina u mitohondrijima. Aerobna glikoliza ima puno manji značaj u odbojci na pijesku nego u sportovima izdržljivosti. Njezin doprinos je praktično ograničen na faze oporavka između akcija i izmjena. Stoga ne iznenađuje da maksimalna potrošnja kisika (VO2max) u elitnih igrača ne prelazi vrijednost od 54-56 ml/kg koji su vrlo daleko od onih u elitnom maratonu, biciklizmu ili kod trkača dugoprugaša 80-85 ml/kg.

Snažan utjecaj metaboličkih funkcija u odbojci na pijesku potvrdilo je istraživanje nakon talijanskog prvenstva 1987. na temperaturi od 38°C i 80% vlažnosti zraka na 6 sudionika turnira koje je potvrdilo dramatične promjene u promatranim hematološkim i mokraćnim parametrima.  

Sportski liječnici posvetili su malo pažnje na kardiovaskularni sustav kod odbojkaških igrača vjerojatno jer je riječ o sportu anaerobne prirode. U karakterističnim kliničkim nalazima, tzv. sportsko srce (povećanje volumena srca, bradikardija, visoki QRS naponi itd.) manje je zastupljeno kod odbojkaša. Međutim, odbojka,  osobito odbojka na pijesku ima značajan utjecaj na kardiovaskularni sustav. Tipično, 120-130 otkucaja srca je u minuti (BPM) tijekom utakmice, s povremenim vrhovima od 160-170 BPM pri intenzivnim akcijama. Odbojka na pijesku (Svjetska serija, Italija 1989, neobjavljeni podaci) pokazala je da je frekvencija srca najčešća od 130-150 BPM i značajno veća nego kod igrača dvoranske odbojke.  Međutim, odbojkaški igrači ne pokazuju značajnije adaptivne promjene na srcu kao odgovor na trening.


3. UTJECAJ OKOLINSKIH FAKTORA NA SPORTSKU IZVEDBU

Zamor, a time i smanjeni kapacitet za proizvodnju mišićne aktivnosti, ili nedostatak koncentracije, za većinu sportova, povezana je s rezervama energije u organizmu i razinom njegove hidracije. Proučavanjem okolinskih uvjeta u kojima se sportovi odigravaju, potrebno je utvrditi koja će od ova dva značajna faktora dovesti do umora (Gallow, & Maughan 1997; Morris, Nevill, & Williams, 2000).

Kad se trening, osobito natjecanje odvija u hladnim uvjetima, u smislu nižih temperatura, ispod 28°C, umor je uglavnom vezan za rezerve ugljikohidrata u tijelu (glikogen u jetri i mišićima). Kada se tjelesna aktivnost odvija u toplom okuženju, pod temperaturom većom od 28°C, zamor se više odnosi na opseg dehidracije, što znači da su smanjenje razine tekućine u tijelu zbog znojenja i pojava hipertermije glavni uzroci pojave umora (Gallow, & Maughan, 1997; Parkin, 1999; Morris, et al., 2000; Drust, Rasmussen, Mohr, Nielsen, & Nybo, 2005). Međutim, bez obzira na to radi li se o vrlo toploj, blago toploj ili relativno hladnoj okolini, faktor koji može bitno utjecati na maksimiziranje performansi u sportaša jeste pravilna i uravnotežena prehrana (ACSM, 2000; Coyle, 2004).

Dehidracija, uobičajena pojava među vrhunskim sportašima, uključujući  igrače odbojke na pijesku, ima neizvjesne posljedice na sportske izvedbe, narušava mišićnu izdržljivost, kognitivno funkcioniranje, termoregulaciju i želučano pražnjenje (Copinathan, 1988; Buskirk, & Puhl, 1989; Sawka, & Pandolf, 1990).

Kod dugotrajnih opterećenja visoka temperatura okoliša djeluje nepovoljno na organizam, i to iz nekoliko razloga:

1. Da bi tijelo održalo centralnu toplinu konstantnom, šire se kapilare u koži i kroz njih protječe dio krvi, koji se zapravo „oduzima“ radnoj muskulaturi
2. Radi odavanja viška topline tijela znatno se pojačava znojenje, što u krajnjoj liniji može dovesti do jake hemokoncentracije
3. Zbog pojave dehidracije smanjuje se permeabilnost stanične membrane, ograničava se aktivnost fermenata a povećava viskoznost krvi, otežava rad i smanjuje funkcionalna sposobnost srca.

Visoka temperatura tijela izravni je uzrok nastajanja znakova termogene slabosti. Na poremećaje termoregulacije izravno reagira kardiovaskularni sustav, i to ubrzanjem pulsa, perifernom vazodilatacijom bez znatne promjene u volumenu cirkulirajuće krvi i nestabilnim arterijskim krvnim tlakom. Zatim reagira dišni sustav, i to: ubrzanim i površnim disanjem, nepravilnim ritmom disanja i dispnejom. Cjelokupna slika može se protumačiti poremećajem središnje regulacije i „intoksikacijskom temperaturom“ ( Medved, 1979).

Kognitivna izvedba, koja je važan aspekt igre odbojke na pijesku, može također biti oslabljena kad su dehidracija i hipertermija prisutne. Copinahan, Pichan i Sharma (1988) pokazali su u različitim testovima da na kognitivne funkcije dehidracija ima negativan utjecaj te smanjuje učinkovitost izvedbe u vježbanju u vrućem okruženju.

Zbog visoke temperature koja može doseći i do 38˘C i visok stupanj vlažnosti zraka (do 75%) tijekom igre, presudan faktor u kontroli ravnoteže je izbjegavanje dehidracije a time i rizika od termalnog stresa (ASCM, 1995)


4. NEKE ODREDNICE  ZA RAZVOJ IZDRŽLJIVOSTI U ODBOJCI NA PIJESKU

Kako je izdržljivost kompleksna biomotorička sposobnost koja ovisi o različitim fiziološko-biokemijskim (biološkim) i psihološkim mehanizmima te utjecaju okoline, njena važnost u odbojci na pijesku se ogleda kroz sposobnost očuvanja homeostaze, odnosno o što učinkovitijem djelovanju organizma u stanju narušene unutarnje ravnoteže prouzročenih snažnim djelovanjem vanjskih faktora- visoke temperature i relativne vlažnosti zraka.

Rezultati brojnih istraživača pokazuju da se termoregulacijski sustav može uspješno istrenirati, neovisno o drugim sustavima angažiranih u tijeku napora. Najveći efekt termoregulacije doseže se tjelesnim naporom u toplom ambijentu udružujući 2 osnovna uzroka hipertermije: endogeni i egzogeni. Nekoliko sati tjelesne vježbe u danu u toplom ambijentu poboljšava termoregulaciju u tijeku 10 dana. Najuočljiviji učinak je jače znojenje što se odražava u nižoj rektalnoj temperaturi i nižoj srčanoj frekvenciji (Wyndham).

Aklimatizaciji bi se trebali podvrgnuti svi oni sportaši koji iz hladnijeg ili umjerenog klimatskog područja odlaze na natjecanja u područja s višom temperaturom i relativnom vlažnosti zraka.

U tijeku aklimatizacije pokazuju se značajne promjene u funkciji kardiovaskularnog sustava (niža frekvencija srca pri standardiziranom naporu i temperaturi okoline), pojačano izlučivanje znoja, smanjenje koncentracije soli u znoju i dramatično poboljšanje subjektivnog osjećaja (Wyndham, 1972).

Optimalna se aklimatizacija provodi tako da se tjelesni napori (trening) vrše pri višim temperaturama atmosfere. Sam boravak, bez napora, u toploj prostoriji nije dostatan. Wyndham (1972) na temelju vlastitih eksperimenata preporučuje u tijeku 8 dana radno opterećenje u prostoriji s temperaturom (CDB) zraka od 32˘ C, blizu 100% zasićenog vlagom i umjerenim strujanjem zraka od 0,5 m/sec. Tako je potrebno trenirati najmanje 2 sata na dan.

Ova se aklimatizacija treba provoditi ujutro i ne zamjenjuje pravi trening.

Mellerowicz preporučuje zaseban „trening termoregulacije“:

1) češćim treniranjem po vrućini

2) jednom ili dva puta provoditi specijalni trening u sauni: uobičajena je učestalost 3 x 6-9 min. na temperaturi od 90-100˘c i relativnoj vlažnosti zraka od 10-20%

Značajna je činjenica da efekti treniranjem termoregulacijske funkcije nisu trajni. Za jedan tjedan ta se sposobnost izgubi (Wyndham, 1968). Prestanak izvođenja sportske aktivnosti u toplim uvjetima smanjuje sposobnosti proizvodnje velikih količina znoja. Tu spoznaju trebaju imati na umu naročito za one specijalnosti u sportu koje se izvode u pojedinim sezonama, kao i za sportove koje se izvode samo povremeno u zatvorenom.

Pravilno izbalansirana prehrana pomaže poboljšati proizvodnju energije, te povećava učinkovitost u sportskim izvedbama dok neprikladna prehrana može doprinijeti pojavi sportskih ozljeda  (Brouns, Saris, & Hoor , 1986; Eichner, 1995).

Kod disciplina kod kojih se stalno izmjenjuju sprintevi i usporavanja (nogomet, košarka i odbojka) poželjno je za vrijeme svakog prekida uzimati otopine za oporavak, jer će to vrijediti osobito na kraju igre. Najjednostavnija otopina za oporavak sastoji se od ukupno 7% ugljikohidrata od čega 5% otpada na glukozne polimere a 2 % na fruktozu. Pokusi su definitivno pokazali da se davanjem ugljikohidratnih otopina u dozi od 1 gram/ minutu za vrijeme treninga ili igre, izdržljivost može povećati za čitav sat. Isti takvi pokusi potvrdili su rezultate u uvjetima velike vrućine ( Kulier).

Nadalje, metoda hiperhidracije uključuje unos malih količina glicerola (1-1.2 g/kg TM) zajedno s nekom tekućinom (25-35 mL/kg TM) nekoliko sati prije treninga ili natjecanja. Glicerol ima svoju prednost jer se lako apsorbira i ravnomjerno raspoređuje u tjelesnim spremištima tekućine. Najčešće se na ovaj način postiže dodatnih 600 mL u odnosu na uobičajen unos. Iako utjecaj hiperhidracije postignute pomoću glicerola na termoregulaciju i aktivnost trenutno nije poznat u potpunosti, neke studije su dokazale učinkovitost te metode i postizanje boljih rezultata u odnosu na hidraciju tekućinom bez glicerola.

U konačnici, drži se da je najveći gubitak vode onda kad je i primitak najveći.  To se postiže uskladištenjem mišićnog glikogena, treniranjem termoregulacije, uzimanjem vode u količinama proporcionalnim s gubitkom ili većima, ovisno o metodama vježbanja. Primjena tih načela trebala bi osloboditi igrače odbojke na pijesku termičkog stresa  i povećati izdržljivost.


5. ZAKLJUČAK

Odbojka na pijesku zahtjeva specifičnu izdržljivost zbog više fizičke prirode igre i uvjeta u kojima se odvija: kumulativni efekti igranja, broja utakmica pod vrućim temperaturnim uvjetima s nepotpunom regeneracijom tjelesnih tekućina neminovno dovodi do rane pojave umora i iscrpljenosti.

U suvremenom pristupu treninga odbojkaša na pijesku potreban je integrativni i cjeloviti pristup u kojem će se značajna pažnja posvetiti svim vanjskim, otežavajućim čimbenicima koji u konačnici imaju neizvjesne posljedice na sportske izvedbe utječući na mišićnu izdržljivost, kognitivno funkcioniranje i termoregulaciju.

Ne treba zanemarivati zahtjeve koji se nameću u pogledu održavanja ravnoteže između zdravstvene i sportske performanse jer jedino tako uspješnost igrača neće biti izložena negativnom djelovanju.

6. LITERATURA

1. American College of Sports Medicine.( 1995). Heat and cold illnesses during distance running: ACSM position stand. Med Sci in Sports and Exerc, 28(12):I-x,
2. American College of Sports Medicine (1996). Position stand on exercise and fluid replacement, Med and Sci Sports Exerc 28(17).
3. Benzinger, T. H. (1969). Heat regulation, Homeostasis of central temperature in man, Physiol Rev,; 49: 671 - 759.
4. Bodine KL(2000). Avoiding hyopthermia: caution, forethought and preparation, Sports Medicine Alert 6(1):6,
5. Casa DJ (1999). Exercise in the heat. I. Fundamentals of thermal physiology, performance implications, and dehydration, J Ath Train 34(3):246,
6. Casa DJ (1999). Exercise in the heat. II. Critical concepts in rehydration, exertional heat illnesses, and maximizing athletic performance, J Ath Train 34(3):253,
7. Ferretti, A., Zeppill, P. Volleyball: Description, Injuries, Physiology, Training, University La Sapienza, Universitiy Sacro Cuore, Rome.
8. Gallow, S. D. R., & Maughan, R. J. (1997). Effects of ambient temperature on the capacity to perform prolonged cycle exercise in man. Medicine and Science in Sport and Exercise, 29, 1240-1249.
9. King, J. (2004). Thermoregulation: Physiological Responses and Adaptations to Exercise in Hot and Cold Environments. J. Hyperplasia Research. 4(3),
10. Kunstlinger, U., Ludwing, H.G. Stegeman, J. (1987). Metabolic changes during volleyball matches. Int J Sports Med 8: 315,.
11. Milanović, D., Jukić, I. (2003). Kondicijska priprema sportaša, zbornik radova,
12. Zetou, E., Vernadaki,Z., Mountaki, F., Giatsis,G. & Laparidis K. Common practices of beach volleyball players regarding fluid, supplements and nutrition intake during a tournament; Aristotel Unversity of Thessaloniki
13. Zamparo, P., Perini, R., Orizio, C., Sacher, M., & Ferretti, G. (1992). The energy cost of walking or running on sand. European Journal of Applied Physiology, 65, 183-187.

Tweet